20/04/2024
PALJENJE MAĐARSKE ZASTAVE NA KOLODVORU ZAPREŠIĆ...
11.04.1903. ...
Još malo detalja ovog povijesnog događaja u Zaprešiću:
"Prva žrtva hrvatskoga narodnog pokreta pala je u Zaprešiću. Na tamošnjem je kolodvoru na samu Veliku subotu, 11. travnja, izvješena oko 6 sati ujutro ugarska državna zastava. Upravo je na taj dan padao mađarski državni praznik kojim se obilježavalo sankcioniranje zakona donesenih u mađarskom saboru 1848. i imenovanja prve neovisne mađarske vlade. Tek što je zastava osvanula na kolodvoru oko nje su se okupili seljaci, većinom članovi mjesnoga vatrogasnog društva, da bi ju uklonili. Vatrogasni trubljač Stjepan Jug zatrubio je na okup, a hrabra se skupina hrvatskih domoljuba uputila iz Stanišakove krčme na kolodvor. Seljak Josip Bašić skinuo je izvješenu zastavu, koju je potom Vid Mužar polio petrolejom, a Nikola Skledar Veliki zapalio. Osim zastave stradali su i svi mađarski natpisi na željezničkoj postaji, a mađarski željeznički činovnik, koji ih je prije postavljanja zastave izazivao, dobro je zapamtio teške šake hrvatskih seljaka. Ostatke spaljene zastave seljaci su odnijeli brdovečkom župniku. Na povratku, u tzv. gornjem Zaprešiću buntovne je seljake dočekala oružnička ophodnja koja je krenula za njima u potragu. Čak je devet oružnika s bodovima na puškama napalo nenaoružene seljake, koji su se branili kolcima koje su istrgnuli iz obližnjeg plota. Kad su oružnici pokušali lancima vezati snažnoga Stjepana Udžbinca, ovaj im je, iako ranjen u bedro, uspio pobjeći. Njegova sudruga Ivana Pasarića, oca dvoje malodobne djece, ustrijelio je oružnički zapovjednik hitcem iz puške. Zločin je počinjen u navodnoj samoobrani, iako je tragično stradali seljak od naoružanja imao samo svoju - lulu. Bila je to prva ali ne i posljednja hrvatska žrtva pala prije konačnog Khuenovog odlaska iz Hrvatske. Poginuli Pasarić pokopan je na groblju u Brdovcu. Danima nakon sprovoda njegov je grob čuvala čitava satnija vojnika iz straha da ne bi došlo do novih nemira. Već dva sata kasnije zapaljena zastava je nadomještena novom, a u Zaprešić je stigao vojnički brahij: 97 vojnika na konjima i pet časnika. Seljaci su morali snositi jednomjesečne troškove brahija, tako da je od kuće do kuće silom skupljeno više od 2000 kruna.
Istoga dana nakon spaljivanja zastave počela su masovna uhićenja. Više od dvadeset muškaraca i žena u dobi od 15 do 60 godina u lancima su sprovedeni u istražni zatvor u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. Seljaci su svoj čin opravdavali tvrdnjom: “Zastava je nezakonito stavljena, a mi smo je zakonito skinuli!”.
Državni se odvjetnik nije na to obazirao nego je tražio dugogodišnje zatvorske kazne za sudionike nemira u Zaprešiću. Seljake su na sudu branili tada najugledniji hrvatski odvjetnici, oporbeni prvaci i zastupnici u hrvatskom Saboru: dr. Josip Frank, dr. Hinko Hinković i dr. Marijan Derenčin. Svojim odvjetničkim znanjem i umješnošću uspjeli su dokazati svu apsurdnost optužbe, ali je sud optuženima ipak izrekao kazne teške tamnice u trajanju i do dvije godine.
Lepoglava je dobila svoje nove stanovnike.
Dok su osuđeni Zaprešićanci čamili u tamnici, njihovi su sumještani pokazala da se nisu dali zaplašiti nasiljem državnih vlasti. Na rođendan cara i kralja Franje Josipa I., 18. kolovoza, na zaprešićkom je kolodvoru ponovno osvanula omražena zastava koju su čuvali naoružani vojnici. Prosvjedi su završili novim prolijevanjem hrvatske krvi. Pored Ivana Pasarića sada su u grob legli i njegovi sumještani Josip Beluhan i Vid Čekulja-Noršić. Na sprovodu je novih zaprešićkih žrtava govorio Stjepan Radić i sam donedavni
uznik i žrtva khuenovskog sistema..."
IZVOR TEKSTA:
“Bilo je to godine devetsto i treće...”
Autori: Zlatko Matijević, Stjepan Matković, Dinko Šokčević i Stjepan Laljak...
Fotografiju poslao Mario Šimunković...
