09/06/2026
Na Pelješkoj Župi vino nije bilo samo piće, nego kruh, muka i ponos obitelji. Još u starinska vremena prodavalo se na način koji danas zvuči gotovo nestvarno. Vino se spremalo u mjehove izrađene od uškopljenog jarca starog oko tri godine. Takav je mijeh bio čvrst, izdržljiv i mogao je sačuvati dragocjeni sadržaj tijekom dugih putovanja. Otvor se zatvarao trtajunom, pažljivo izrađenim zatvaračem u obliku male drvene poluge koji bi zavidao otvor mijeha i koji nije dopuštao da ni kap vina istekne iz mijeha.
Kad bi došlo vrijeme prodaje, selo bi oživjelo još prije svitanja. U rano jutro listale su se mazge, pripremale za težak put. Nije se tada gledalo tko je s kim u dobrim odnosima, a tko u zavadi. Mazge su se posuđivale i od susjeda s kojima se godinama nije progovorila riječ, jer je posao oko vina bio važniji od svake ljudske razmirice. Pred zajedničkom potrebom nestajale su uvrede, a ostajala je svijest da se od vinograda i vina živi.
Mazge bi se dobro nahranile, a zatim bi se na njih pažljivo natovarili puni mjehovi. Povorka bi polako krenula kamenitim putovima. Ljudi su hodali jedan za drugim, strpljivo i u tišini koju su prekidali tek zveket samara i koraci životinja po tvrdom putu. Sunce bi se tek pomaljalo iza brda dok su vinari nastavljali svoj dugi hod prema Crkvicama.
Ondje ih je čekao brod koji je povezivao taj kraj s Trpnjem. Mijehovi puni vina ukrcavali su se s posebnom pažnjom, jer je svaka kap predstavljala mjesece rada u vinogradu, borbu s kamenom, žeđom i suncem. Po dolasku u Trpanj vino se ostavljalo u unaprijed dogovorenoj kući, mjestu koje je služilo kao pouzdano skladište i trgovačka postaja. Nakon što bi vino bilo prodano ili predano kupcima, prazni mjehovi vraćali su se njihovim vlasnicima kako bi ponovno služili istoj svrsi.
Taj je običaj bio više od trgovine. Bio je znak povezanosti ljudi s njihovom zemljom, vinogradima i morem. U njemu su se susretali težak rad, međusobna pomoć i mudrost predaka. Svaki mijeh, svaka mazga i svaki korak prema Crkvicama pričali su priču o upornosti pelješkog čovjeka koji je iz kamena znao stvoriti vino, a od vina sačuvati dostojanstvo i život svoje obitelji.
Zato su ti stari putovi prema Trpnju ostali u sjećanju kao simbol jednog vremena kada se bogatstvo nije mjerilo novcem, nego punim mijehom vina, dobrim glasom među ljudima i ponosom što se živi od vlastitoga rada. To je bio i ostao istinski pelješki ponos.
ps. neizmjerno se zahvaljujem teta Ani Bobanović, koju sam danas posjetila .. lijepo smo se popričale i hvala Vam, teta Ana, na poticaju za novim redcima ovdje .. teta Ana mi je posvjedočila da je narod siromašno živio, da se vino tada slabo plaćalo .. i tako .. što ćete .. neka ove riječi budu kao sjećanje na naše stare .. njih se trebamo uvijek prisjećati i onog što su radili i govorili .. to je velika stvar da nam ostanu u memoriji sjećanja dobra noć
